Note on the Bunjevci question
I am trying to reconstruct Bunjevci (Bunyevtsi) of Bačka (Batska) ethnicity heritage map as the orientation in understanding their actual development possibilities. This is neither easy nor "comfortable" endeavour.
Bunjevci from Bačka were colonized in the former southern Hungary from region of Bosnia and Herzegovina and Dalmatia since 15 century, mainly during two massive settling campaigns in 1622 and 1686 year. Bunjevci recently live in Bačka region, which is divided between Serbia (his northern Autonomous Province of Voyvodina) and Hungary after 1919 year. After the First World War Trianon treaty disunited traditional homeland of Bunjevci, so called Baja’s triangle (Baya's triangle) – the area between three towns Baja-Subotica-Sombor, in two parts in nearly fifty-fifty proportion. Bunjevci people remained in two nation-states – in defeated and shortened Hungary, and in new emerging State of Serbs, Croats and Slovenes, after 1929 named as Kingdom of Yugoslavia.
Ethnic Bunjevci from Western Balkan region, were one of the socio-cultural and political basis of Croatian nation building. About ethnogenesis of Bunyevci in the West Balkan region and their participation in Croat nation building see http://www.vrilo-mudrosti.hr/razno-povijest.htm#stanovnistvo. (One of military head commanders which defend Austrian empire against Hungarian revolution in 1848 and Coatian ban, Count Josip Jelačić, came from Bunjevci ethnicity, was born in Petrovaradin, today part of Novi Sad).
Expanding Croatian nationalism (process of Croatian nation building) had eliminated Bunjevci ethnicity trying to homogenize heterogeneous ethnicities which were the nation building "substance". (Bunjevci have different ethnic roots - mainly from primordial Croats, but also from Serbs, Illirs, etc.). Croatian nation building (during 18 and 19 centuries) sociologically were based on absorption of ethnically heterogeneous but catholic baptised peoples from west Balkan region (especially from Herzegovina, western Bosnia and mountain part of Dalmatia), where Greko- and Roman- Christian churches conflicted during long period after the Great Schism in 1054. This antagonism of Christian churches became the reason of animosity between Croatian and Serbian nationalisms till recent times.
Bunjevci from Bačka has been developing in isolation from the ethnogenesis and nation building process of same people in mentioned region of western Balkan. Till the end of 18 century, Bunjevci were headed by Bosnian Franciscans (Roman Catholic friar order), who contributed to revival of their ethnic identity and to development of their literacy and literature. After abolition of military cordon in Bačka (1751), Bunjevci were faced with the problem of abolition of own former privileged landowning status and with the colonization of German and other ethnic peasants which was organized by Austrian authorities. In the period between 1750 and 1850 Bunjevci passed through forced change of their way of life (switch to stationary agriculture, dissolution of traditional community-like family cooperative, urbanization) followed by loss of military privilege and Austrian monarchy authority decline (transfer of political power from Wien to Budapest).
In this historically dynamic process, Bunjevci developed specific ethnic and national identity clashing with German and Hungarian nationalisms. This process had a limited range because of impossibility of the authentic educated civil community development. (Characteristic of Bunjevci was assimilation of officialdom, clergy, educational personnel into dominant ethnic culture because of their training in the education system disconnected with Bunyevci culture). Alienation of the intelligentsia is not ceased to limit the national development of Bunjevci until recently.
During mentioned nation formation process, especially in 19 and beginning of 20 century, socio-cultural and political orientation of Bunjevci from Bačka was influenced by Serbian national movement in Southern Hungary (Vojvodina) and, after 1867 (formation of Austro-Hungarian monarchy), by Croatian nation building movement. Bunjevci in Bačka were historically in close coexistence with Serbs (especially in Sombor) during period of military cordoning (anti Turks defending system in Bačka which defended Northern Hungary and Austria). This was the basis of expectations that in state with Serbian ethnic majority, Bunjevci will be able to integrate as equal ethnicity and citizens with all cultural, religious etc. rights.
After the State of Serbs, Croats and Slovenes (Yugoslavia) establishment, Bunjevci do not realize their expectations. In Voyvodina were not established educational system and other vital institutions for Bunjevci and their democratic representation in government. This was real basis for success of Croatian political promotion among Bunjevci (especially the Croatian Peasant Party of brother Radich). Poorer urban social strata among Bunjevci began affiliate to Croatian nation. The conservative Bunjevci from peasant and wealthier strata remain loyal to traditional ethnic affiliation.
This ethnic and national bifurcation remained among Bunjevci till establishment of Communist Yugoslavia after 1944. Communist party (and their government), under the national-ideological influence of Croat leaders (Tito, Bakarich, Rukavina), politically, by bureaucratic force, categorized Bunjevci as Croats (without possibility to freely identify in population census, ethnic names of streets were transformed in Croatian ones, etc.). In this way, Bunjevci venish in Vojvodina during period 1945-1990.
After 1990 Serbian government headed by Socialist Party of Serbia (essentially nationalistic orientation) renewed ethnic-national status of Bunjevci in Voyvodina. Partly, this was strategic answer against Croatian influence in sensitive northern region of Serbia (during wars in Yugoslavia Subotica and the Serbia-Hungary border area, with Hungarian and Croatian population, was categorized as „crisis zone“.) In this way, Bunjevci were politically divided (Bunjevci versus Croats) and weakened as democratic subject.
In such a situation, which strategy can be accepted as fruitful for future development of Bunjevci in Bačka? It seems to me that we can consider three strategies:
Firstly, the strategy of doing nothing, as it was during 1945-1990 period. This leads to marginalization and silent assimilation under dominant ethnos, as it happened with Bunjevci in Hungary. (Since 1945, Bunjevci were opened to the Yugoslav super-ethnic integration – in reality it was assimilation into culture of dominant Serbian ethnos: argument is – high percent of Bunjevci and Croats in Voyvodina which declared Serbian as their mother tongue).
Secondly, the croatization strategy that means assimilation of Bunjevci in Croatian nation with owerall cultural standardization and political loyalty to Croatia, but without possibility to participate in development of Croatian „high“ culture. (As M. Černelić documents, adverb „bunjevac“ in some regions of Croatia means a culturally primordial, „peasant“. Similar negative image of Croatian Bunjevci is made also by Serbian nationalists.) We must remember unavoidable unpleasant consequences of such a strategy in relations of nationally croatized Bunjevci with Serbs and Hungarians as dominant ethnicities in Voyvodina and Southern Hungary.
Thirdly, the strategy of authentic development of Bunjevci from the ethnic minority group toward the recognized national minority, that is, the stateless nation in the process of European integration of Serbia (and also Hungary and Croatia). This is the natural development strategy with integration in Serbian cultural and democratic environment, and with development of relationships with Croatian and Bosnian-Herzegovian societies and, together with this processes, integration into higher European structures and commitment to building of the European identity.
Which of mentioned strategies is achievable? Which factors in contemporary situation acting in fawor, and which against mentioned strategies?
It seems to be clear that one of deciding factors is the unfinished process of Serbian and Croatian nations building. Basically, these processes contains ending steps of ethno-national "melting pot" stage of so called national homogenization. Existence and self-identification of diferent ethnic groups, from the ethno-nationalistic point of view, may be understand as fragmentation of nations "ethnic body". Are the actual attacks of the part of Serbian political parties against authonomous status of Voyvodina in state structure of Serbia, a manifestation of this intra-ethnic tensions in Serbian nation? (It is truth that Voyvodinian Serbs has specific elements of ethnic identity, as it is the case with Šumadija Serbs or Herzegovina Serbs, etc.)
Is suppression of the regionalization, both in Serbia and Croatia (the Istra case, the specificities of Slavonian, Dalmatian and Zagorje Croats, and also the hard case of Croatian Serbs), manifestation of mentioned ending stage of nations building? Does the "glass cover" of ethno-nationalism isolate Serbia and Croatia from European integration process? Does Europeanization here means uncovering mentioned glass cover and revival of ethnic-regional specificities and growth of democratic process of newly established alliances of regional interest? (Benjamin Reilly in "Democracy, Ethnic Fragmentation, and Internal Conflict: Confused Theories, Faulty Data, and the "Crucial Case" of Papua New Guinea. (ethnic division and effects on political stability)", see International Security, December 22, 2000 URL: http://www.accessmylibrary.com/ - argues that ethnic fragmentation is positively correlated with stability of democracy.)
Will the centralistic nation building forces in Serbia and Croatia endure in polishing ethnic identity, including standardization of language (as the lingua franca of nation), consumer culture, religious customs, etc.? How will the regionalized political structures fix the „white plague“ – demographic death of ethnic groups (especially known in Northern Bačka and Southern Hungary, where Bunjevci lives)?
There are multitude of open questions on the road of understanding the Bunyevci question. It is necessary to find scientific answers on these questions, and then apply theoretically explained models to data available for actual position of Bunjevci.
Some data, which resumes the Bunjevci question, are subsequent.
According the census of Vojvodina in 2002 34.9% of Bunjevci says that their mother tongue is original ethnic language (ikavica), in 58.7% cases that it is the Serbian, and that for 3.6% of them Croatian is mother tongue. Voyvodinian Croats (a greater portion of this population is Bunjevci ethnic origin) in 33.2% of the cases speak Croatian as mother tongue and 63.9% use Serbian as mother tongue. According to the same list, 92.1% of Bunjevci and 87.5% of Croats in Voyvodina belongs to the Catholic religion. The average age of the Bunjevci population in Serbia the same year reached 46.3 and Croat population of 47.5 years (2.33 indices of aging and 2.67 respectively). Both of these demographic indicators are relatively the worst compared with data for Serbia. Migration of population during the last decade of the last century, especially arrival of Serb refugees from Croatia, contributed to change of the ethnic image of Vojvodina, especially in northern Bačka (in the North-Western district recorded a positive immigration of over 10%).
In 1919 before Yugoslavia-Hungary state border setting, there were about 100,000 Bunjevci ethnicity in Bačka region. In 2002 there were about 20,000 Bunjevci in Voyvodina and 1,500 in Hungary, and about 20,000 Bunjevci in Voyvodina and same number in Hungary, which nationally affiliated as Croats. Overall, in 2002 there were 61,500 persons in Bačka region with Bunjevci ethnic heritage.
Where vanished near 40,000 persons from this population? This is the essence of Bunjevci question.
Beleška o Bunjevačkom pitanju
(sa dopunama)
Pokušavam da rekonstruišem mapu etničke baštine bačkih Bunjevaca kao orijentaciju razumevanja njihovih stvarnih mogućnosti razvoja. To nije ni lako ni "udobno" pregnuće.
Bački Bunjevci kolonizirani su u nekadašnju južnu Mađarsku iz regiona Bosne i Hercegovine i Dalmacije počev od 15 stoleća, osobito za vreme dve kampanje masovnog naseljavanja 1622 i 1686 godine. Bunjevci u poslednje vreme žive u Bačkoj, koja je podeljena između Srbije (njene severne Autonomne Pokrajine Vojvodine) i Mađarske, nakon 1919 godine. Nakon Prvog svetskog rata Trianonski Ugovor podelio je tradicionalni zavičaj Bunjevaca, tzv. Bajski trokut - područje između gradova Baja-Sombor-Subotica, u dva skoro jednaka dela. Bunjevci su ostali razdvojeni u dve nacionalne države - u poraženoj i skraćenoj Mađarskoj i novoj nastajućoj Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon 1929 nazvanoj Kraljevina Jugoslavija.
Etnički Bunjevci iz regije Zapadnog Balkana, bili su jedna od društveno-kulturnih i političkih osnova stvaranja hrvatske nacije. O etnogenezi Bunjevaca u ovoj regiji i njihovom udelu u razvoju hrvatske nacije videti http://www.vrilo-mudrosti.hr/razno-povijest.htm#stanovnistvo. (Jedan od vodećih vojnih zapovednika koji su branili Austrijsko carstvo protiv Mađarske revolucije 1848 i Hrvatski ban Josip Jelačić, bio je bunjevačkog porekla, rođen je u Petrovaradinu.)
Širenje hrvatskog nacionalizma (procesa izgradnje hrvatske nacije) eliminisalo je etnicitet Bunjevaca nastojeći da homogenizira heterogene etničke skupine koje su činile "supstancu" nacije. (Bunjevci imaju različite etničke korene - uglavnom od Hrvata, ali i od Srba, Ilira, itd.). Izgrađivanje hrvatske nacije (tоkom 18. i 19. stoleća) sociološki je bilo zasnovano na apsorpciji etnički heterogenih ali katolički krštenih zapadno balkanskih naroda iz regije Hercegovine, zapadne Bosne i planinskog dela Dalmacije, gde su Grčko- i Rimsko-hrišćanske crkve bile u sukobu u dugom razdoblju nakon Velikog raskola 1054 godine. Ovaj antagonizam hrišćanskih crkava je postao razlog animoziteta između hrvatskog i srpskog nacionalizma sve do našeg vremena.
Bunjevci naseljeni u Bačkoj razvijali su se u izolaciji od etnogeneze i procesa izgrađivanje nacije istog naroda u regionu zapadnog Balkana. Do kraja 18. stoleća, Bunjevce su predvodili bosanski Franjevci (rimokatolički kaluđerski red), koji su doprineli oživljavanju njihovog etničkog identiteta i razvoju njihove pismenosti i književnosti. Nakon ukidanja Vojne granice u Bačkoj (1751), Bunjevci su bili suočeni s problemom poništavanja svog dotadašnjeg privilegovanog zemljoposedničkog statusa i sa kolonizacijom seljaka nemačkog i drugog etničkog porekla, koja je organizovana od strane Austrijske vlasti. U periodu između 1750 i 1850 Bunjevci su doživeli forsiranu promenu svog načina života (prelaz na stacionarnu poljoprivredu, raspad tradicionalnih porodičnih zadruga, urbanizacija) koju je pratio gubitak vojnih privilegija i pad autoriteta austrijske monarhije (transfer političke moći iz Beča u Budimpeštu).
U ovom dinamičnom istorijskom procesu, Bunjevci su razvili specifične karakteristike etničkog i nacionalnog identiteta sukobljavajući se s nemačkim i mađarskim nacionalizmom. Ovaj proces je imao ograničen domet zbog nemogućnosti razvoja vlastite zajednice obrazovanog građanstva. (Karakteristika je Bunjevaca asimilacijа činovništva, sveštenstva, obrazovnog osoblja iz njihovih redova u kulturu dominantnih etniciteta zbog njihovog školovanja i službovanja u sistemima otuđenim od bunjevačke kulture). Otuđenje inteligencije nije prestalo da ograničava nacionalni razvoj Bunjevaca do naših dana.
Tokom pomenutih procesa formiranja nacija, naročito u 19. i početkom 20. stoleća, socio-kulturna i politička orijentacija Bunjevaca iz Bačke bila je pod uticajem srpskog nacionalnog pokreta u južnoj Mađarskoj (Vojvodina) i, nakon 1867 (formiranje Austro-Ugarske), pokreta izgrađivanja hrvatske nacije. Bunjevci u Bačkoj su se istorijski razvijali u bliskom suživotu sa Srbima (posebno u Somboru) tokom perioda Vojne granice (odbranbeni sistem protiv Turaka u Bačkoj, koji je štitio severnu Mađarsku i Austriju). To je bila osnova očekivanja Bunjevaca da će se, u državi sa srpskom etničkom većinom, moći integrisati kao ravnopravna etnička zajednica sa svim građanskim, kulturnim, verskim i drugim pravima.
Nakon što je država Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija) osnovana, Bunjevci nisu ostvarili svoja očekivanja. U Vojvodini nije bio uspostavljen obrazovni sistem i druge institucije vitalne za Bunjevcе, kao ni njihova zastupljenost u demokratskoj vlasti. To je predstavljalo realnu osnovu za uspeh hrvatske političke promocije među Bunjevcima (posebno popularnost Hrvatske seljačkе strankе braće Radić). Siromašniji gradski društveni slojevi među Bunjevcima počeli su da se opredeljuju za hrvatsku naciju. Konzervativni Bunjevci iz seljačkog i bogatijeg sloja ostali su verni tradicionalnoj etničkoj pripadnosti.
Ova etnička i nacionalna bifurkacija ostala je među Bunjevcima do osnivanje Jugoslavije nakon 1944. Komunistička partija (i njihove vlade), pod nacionalno-ideološkim uticajem hrvatskih lidera (Tito, Bakarić, Rukavina), politički, birokratskom prisilom, kategorizovala je Bunjevce kao Hrvate (bez mogućnosti da se slobodno izjasne u popisu stanovništva, etnički nazivi ulica bili su transformisani u hrvatske nazive, i sl.) Na taj način, Bunjevci u Vojvodini su nestali iz javnog života tokom razdoblja 1945-1990.
Nakon 1990 Vlada Srbije na čelu sa Socijalističkom partijom Srbije (u suštini nacionalističke orijentacije) obnovila je etničko-nacionalni status Bunjevaca u Vojvodini. Delimično, to je bio strateški odgovor protiv hrvatskog uticaja u severnom osetljivom području Srbije (tokom ratova u Jugoslaviji Subotica i pogranično područje Srbije sa Mađarskom, s brojnom mađarskom i hrvatskom populacijom, kategorizovano je kao "krizna zona" – videti knjigu generala V. Kadijevića.) Na taj način, Bunjevci su politički podeljeni (Bunjevci naspram Hrvata) i oslabljeni kao demokratski subjekt.
U takvoj situaciji, šta može biti prihvatljiva plodonosna strategija budućeg razvoja Bunjevaca u Bačkoj? Čini mi se da se mogu uzeti u obzir tri strategije:
Prvo, strategija nečinjenja, kako je bilo tоkom razdoblja 1945-1990. Ovo dovodi do marginalizacije i tihe asimilacije u kulturu dominantnog etniciteteta, kao što se dogodilo sa Bunjevcima u Mađarskoj. (Od 1945, bački Bunjevci su bili otvoreni prema integraciji u Jugoslovenski superetnicitet !? - u stvarnosti se ova orijentacija svodila na integraciju u dominantnu kulturu srpskog etniciteta: argument je - visoki postotak Bunjevaca i Hrvata u Vojvodini koji identifikuju Srpski jezik kao svoj materinji jezik).
Drugo, strategija pohrvaćenja koja znači asimilaciju Bunjevaca u hrvatsku naciju sa opštom standardizacijom kulture i političkom lojalnošću Hrvatskoj, ali s ograničenim mogućnostima da učestvuju u razvoju hrvatske "visoke" kulture. (Kao što M. Černelić dokumentuje, etnonim "Bunjevac" u nekim regijama Hrvatske označava kulturno iskonski, "seljak". Sličnu negativnu sliku o hrvatskim Bunjevcima takođe konstruišu srpski nacionalisti.) Dometi strategije očuvanja bunjevačke/hrvatske kulture u hrvatskoj nacionalnoj manjini u Mađarskoj ne prevazilaze podršku memorijalnih elemenata etničkog identiteta (dobrovoljno učenje Hrvatskog jezika u malim grupama učenika, folklorne družine, publikacije na Hrvatskom jeziku, i sl.) Moramo imati u vidu neizbežne neugodne posledice takve strategije u pogledu odnosa nacionalno hrvatizovanih Bunjevaca sa Srbima i Mađarima kao dominantnim etnicitetima u Vojvodini i južnoj Mađarskoj (u periodima zaoštravanja odnosa ovih država sa Hrvatskom).
Treće, strategija autentičnog razvoja Bunjevaca od etničke manjinske grupe prema priznatoj nacionalnoj manjini, odnosno, narodu bez države u procesu evropskih integracija Srbije (kao i Mađarske i Hrvatske). To je strategija prirodnog razvoja etniciteta Bunjevaca sa integracijom u srpsko kulturno i demokratsko okruženje, a uz razvoj odnosa s hrvatskim i bosansko-hercegovačkim društvom i, zajedno sa ovim procesima, integracijom u više evropske strukture i predanošću izgradnji Evropskog identiteta. (Sudeći prema prihvaćenosti Srpskog jezika kao maternjeg jezika među Bunjevcima i Hrvatima u Vojvodini, ova strategija je artikulacija realnog procesa integracije obe etničko-nacionalne grupe u kulturu dominirajućeg etniciteta. Treba imati u vidu da je udeo Srba u populaciji Vojvodine posle 2002 godine porastao na preko 67 posto.)
Razvoj srpskog društva kao građanske nacije je preduslov naznačene treće strategije. Takav razvoj uključuje proširenje etno-nacionalnog ka političko-demokratskom identitetu Srbina - lojalnog građanina, patriote, koji integriše sve građane Srbije kao političke zajednice i koji sadrži uzajamnu afirmaciju svih etniciteta i prevazilaženje podele na dominantni versus manjinske etnicitete (videti radove V. Tiškova). U Srpskom jeziku (kao i u Hrvatskom u pogledu termina Hrvat) ne postoji razlikovanje etničkog Srbina od pripadnika Srbije kao višeetničke političke zajednice-države kako je to, na primer, sa razlikovanjem, u Ruskom jeziku, "Rossijanjina" kao građanina Rusije od "Rusa" kao etnonima pripadnika ruskog etniciteta. Najpribližniji termin za građanina Srbije "Srbijanac" istorijski je srastao sa nazivom Srba iz centralne Srbije, i teško da bi bio prihvaćen od Srba "prečana" (iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Vojvodine, i sl.)
Koja od spomenutih strategija je ostvariva? Koji faktori u sаvremenoj situaciji deluju u korist, a koji protiv pomenutih strategija?
Čini se da je jasno da je jedan od važnih faktora nezavršen proces izgradnje srpske i hrvatske nacije. Uglavnom, ovi procesi sadrže finalizujuće korake etno-nacionalne "topionice", faze tzv. nacionalne homogenizacije.
Postojanje i samo-identifikacija različitih etničkih skupina, sa etno-nacionalističkog gledišta, može se shvatiti kao cepkanje "etničkog tela" nacije. Da li su napadi od strane dela srpskih političkih stranaka protiv autonomnog statusa Vojvodine u državnoj strukturi Srbije, manifestacija ove intra-etničke napetosti u srpskoj naciji? (Istina je da vojvođanski Srbi imaju specifične elemente etničkog identiteta, kao što je to slučaj sa Srbima iz Šumadije ili Srbima iz Hercegovine, i sl.)
Da li potiskivanje regionalizacijе, kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj (slučaj Istre, specifičnosti slavonskih, dalmatinskih Hrvata i Hrvata-Zagoraca, kao i teški slučaj hrvatskih Srba), predstavlja okončavajuću fazu izgradnje nacije?
Da li "stakleni poklopac" etno-nacionalizma znači izolovanje Srbije i Hrvatske od procesa evropskih integracija? Da li ovde Evropeizacija znači otkrivanje pomenutog staklenog poklopca i oživljavanje etničkih-regionalnih specifičnosti i rast demokratskih procesa putem novouspostavljenih saveza regionalnih interesa? (Benjamin Reilly u "Demokratija, etnička fragmentacije i unutarnji sukob: Zbunjene teorije, neispravni podaci, i "Krucijalni slučaj " Papue Nove Gvineje. (Etničke podele i uticaj na političku stabilnost)", vidi International Security, 22 prosinac 2000 URL: http://www.accessmylibrary.com/ - tvrdi da je etnička fragmentacija pozitivno korelirana sa stabilnošću demokratije.)
Hoće li centralističke snage izgrađivanja nacije u Srbiji i Hrvatskoj, ustrajati u glačanju etničkih identiteta, uključujući standardizaciju jezika (kao Lingua Franca nacije), potrošačke kulture, verskih običaja, itd.? (Neuspeo pokušaj birokratske ekavizacije Srba u Republici Srpskoj u vreme R. Karadžića, pokazuje da etnički markeri ne mogu biti anulirani u kratkom roku.) Kako će se regionalizovane političke strukture izboriti sa "belom kugom" - demografskim izumiranjem etničkih skupina (osobito poznatom u severnoj Bačkoj i južnoj Mađarskoj, gde žive Bunjevci)?
Postoji mnoštvo otvorenih pitanja na putu razumevanja Bunjevačkog pitanja. Potrebno je pronaći naučne odgovore na ova pitanja, a zatim primeniti teorijske modele na raspoložive podatke kako bi se objasnio stvarni položaj Bunjevaca.
Neki podaci, koji sažimaјu Bunjevačko pitanje, su sledeći.
Prema popisu stanovništva Vojvodine u 2002 34.9% Bunjevaca kaže da je njihov maternji jezik originalni etnički jezik (ikavica), u 58,7% slučajeva da je to Srpski, i da je za 3,6 posto Hrvatski maternji jezik. Vojvođanski Hrvati (veći deo ove populacije je bunjevačkog porekla) u 33,2% slučajeva govori Hrvatski kao maternji jezik i 63,9% koristi Srpski kao maternji jezik. Prema istom popisu, 92,1% Bunjevaca i 87,5 posto Hrvata u Vojvodini pripada katoličkoj veroispovesti. Prosečna starost bunjevačkog stanovništva u Srbiji iste godine dostigla je 46,3 a hrvatskog stanovništva 47,5 godina (indeks starenja 2,33 odnosno 2,67). Oba ova demografska pokazatelja su relativno najnepovoljniji u poređenju s podacima za Srbiju. Migracije stanovništva tokom poslednje decenije prošlog stoleća, a posebno dolazak srpskih izbeglica iz Hrvatske, doprinele su promeni etničke slike Vojvodine, posebno u severnoj Bačkoj (u severozapadnom okrugu evidentirana je pozitivna imigracija od preko 10%).
Pre uspostavljanja državne granice između Jugoslavije i Mađarske, 1919 godine, bilo je oko 100.000 etničkih Bunjevaca u Bačkoj. Godine 2002 bilo je oko 20.000 Bunjevaca u Vojvodini i 1500 u Mađarskoj, i oko 20.000 Bunjevaca u Vojvodini i isti broj u Mađarskoj, koji su se nacionalno izjasnili kao Hrvati. Sveukupno, u 2002 bilo je 61.500 osoba u regiji Bačke s Bunjevačkim etničkim poreklom.
Gde je nestalo blizu 40.000 osoba iz ove populacije? To je bit Bunjevačkog pitanja.
--------------------
Iz studije „Bunjevačka književnost“ mr Suzane Kujundžić – Ostojić
U svojoj studiji o istoriji književnosti bačkih Bunjevaca, mr Suzana Kujundžić – Ostojić daje pregled širih istorijskih okolnosti koje su određivale položaj i razvoj ovog naroda. Tri izvoda iz ove studije - na bunjevačkoj ikavici, data su u nastavku. Studiju u celini videti na URL: http://bunjevci.on.neobee.net/bu/knjizevnost/index.html
1
Bunjevci su na današnje prostore, Bajskog trokuta (Subotica - Baja - Sombor), došli mahom u XVII viku, te se od tog perioda počima pratit njev kulturni kontinuitet. Selidbe Bunjevaca bile su većinom pod vođstvom fratara iz provincije Bosne Srebrene.
Ko i ostale Južne Slovene, Bunjevce su ode dovodili Turci. Zapošljavajući ji na teškim zemljoradničkim poslovima, ili su ji dovodili Austrijanci, kako bi za nji čuvali granicu od Turaka. Za to su dobijali zemlju za obrađivanje. Koju su njim za vrime duži mirniji perioda opet te iste vlasti oduzimale.
Dakle, život Bunjevaca je ode bio između oružja i motike, a tu je mista za knjigu bilo vrlo malo. Pismenost je u to vrime bila ritkost pojedinaca, uglavnom fratara el viši vojskovođa, koji su i stvarali najstariju bunjevačku književnost.
Fratar Radnić ovako piše o njevoj svakodnevici: "... stalno smo u seni smrti, danju i noću sakrivamo se po gustim šumama."
2
Iako je XVIII i XIX vik, u kojim su stvarali bunjevački pisci iz ovog perijoda, bijo miran, dakle bez ratovanja, a ekonomski više nego prosperitativan; to se ipak nije odrazilo i na kulturni napridak kod Bunjevaca. Intelektualac – Bunjevac je bio ritka crna vrana, u masi naroda koji je uglavnom bijo nepismen, nesvestan svojeg kulturnog i istorijskog identiteta. Dok je bunjevački jezik smatran za potpuno nerazvijen jezički sistem, sa ne više od 300 – 400 riči. Narodnim – bunjevačkim jezikom divanili su samo seljaci. Ritki pojedinci koji su uspivali da se iškuluju, oma su se pomađarivali. Što su naši stari nazivali " pogospodijo se". Bunjevački je bio sistematski izbacivan iz škula, a u višim društvenim krugovima divanijo se mađarski jezik, koji je ujedno bijo i službeni.
Drastičan primer mađarizacije Bunjevaca trevijo se u Santovu, di je posli smrti bunjevačkog, doveden mađarski svećenik. A virnici, nji oko 1.200 demonstrativno prilaze u pravoslavnu viru, kako bi slušali bogosluženje na srpskom jeziku.
Bosanski fratri i klerici, često nazivani i "dobri Iliri", suprotstavljali su se zloupotribljavanju crkve, i dilovali su na razvoj nacijonalne svisti kod Bunjevaca. Dok je bilo i taki crkveni velikodostojnika – Bunjevaca, koji su se do te mire pomađarili da su sistematski zatirali sve što je bilo bunjevačko. U Nevenu iz 1896. godine zabilužen je i primer di je kaločki biskup Gavro Pataković, da bi obnovijo mađarski jezik u ovom gradu, naredijo da se svako ko su usudi ilirski – racki divaniti, kazni sa 12 forinti globe. A moglo se i birat, ko nema novaca mogo je izabrat 12 batina. Kaločke civilne vlasti u ovim kaštigama očle su i korak dalje, pa je tako za isti pristup – divan na ilirskom iliti bunjevačkom - bilo udiljeno 25 batina.
S druge strane Bunjevci se nisu naslanjali na svoju braću po mukama – Srbe, jel su pripadali pravoslavnoj viri. A poznato je da su jedni od najveći katolika upravo Bunjevci. I na trećoj strani bili su Hrvati, ali je i porid crkveni veza, ona ipak bila daleka, prije svega geografski. Što u ono vrime nije pridstavljalo mali problem.
Pod kraj XVIII vika Bunjevci su doneli još jednu pogrišnu odluku, koja se kasnije pokazala i ko fatalna. Naime, u to vrime, kad je gradska uprava Subotice bila pod bunjevačkom vlašću, doneta je odluka da se pripadnici pravoslavne vire isključe iz pominutog veća, a zabranjeno njim je i doseljavanje u Suboticu. Jasno, da su se ovako obespravljeni Srbi masovno iseljavali, a na njevo misto došli su Mađari. Čiji je nacionalni, kulturni i ekonomski uspon u gradu brz i beskrupulozan. Već 1839. godine mađarski je postao službeni jezik. Posli Austrougarske nagodbe 1867. godine, bunjevački je sistematski izbacivan iz škula, prvo u gradu tokom 1868. a onda i na selu, i taj proces je trajo do 1897. godine. Od te godine u svim bunjevačkim osnovnim škulama pridavalo se isključivo na mađarskom jeziku.
3
Ishodi I i II svitskog rata bili su pogubni za Bunjevce. Posli I svitskog rata, broj Bunjevaca koji su ostali u novoj i ujedinjenoj Vojvodini se pripolovijo. Nji, čak 180.000 ostalo je odvojeno u Mađarskoj, a za samo deset godina prislino je pomađareno 22.000.
Velike su nade Bunjevci polagali u novostvorenu Vojvodinu. Al su razočarenja počela vrlo brzo stizat. Ono što su radili kadgod Mađari, sad su radili Srbi. Izmeđ dva rata, posrbljivanje je bilo česta pojava. U tim teškim danima, ritko ko se protiv ovaki dešavanja bunijo, jedan od nji je bijo Vasa Stajić.
Na Bunjevce se računalo samo ko na glasače. Oko nji se otimaju srpske i hrvatske stranke. Što je rezultovalo još jednim u nizu srpsko – hrvatskih sukoba. Kad je to bezumno otimanje o bunjevačke glasove, konačno doživilo slom, vladajući srpski aparat, počo je gledat na Bunjevce, pa i sve ostale u Vojvodini, ko na izdajnički i nepouzdani nacijonalni element -"Švabe".
Veliko srpska represija, odtirla je veliki broj Bunjevaca u tadašnje redove hrvatskih građanskih stranaka. Ali i ode su se gorko razočarali, kad je 1939. godine sa hrvatske strane postignut dogovor sa Karađorđevićima; a borba za prava južnoslovenski naroda, pala u vodu, a nastavljeno dalje ugnjetavanje.
Za vrime II svitskog rata Bunjevci su stradali od fašistički nastrojeni Mađara. Niki su potražili spas u Hrvatskoj, di su onda dopali u ruke ustašama.
Kad je konačno završen II svitski rat, Bunjevci su zajedno sa svim ostalim narodima s oduševljenjom dočekali bratstvo i jedinstvo. No, ono je u slučaju Bunjevaca donelo nove aspekte nacijonalnog gušenja. Po naredbi svi su se morali izjašnjavat ko Hrvati, Bunjevci ko narod zvanično više ne postoje.
Ovi istorijski događaji direktno su se odrazili na bunjevačku književnost i uopšte na kulturni život. Mnogi autori s vrimenom, sve više pišu na ijekavici, nego na ikavici. Bunjevački jezik, ko i za vrime Austro – ugarske, i dalje je proganjan i ismijavan. A di je tribalo i zabranjivan. Iz ti razloga ovaj jezik je i dalje nestandardizovan. I dalje se ne uči u škulama, pa ga mladi iz niza, gori navideni razloga, ne znaje. Stav, da je bunjevački jednako i prostačko, na žalost, osto je ko refleks kadgodašnjeg vrimena, i danas.
Donikle, će se položaj Bunjevaca popravit počevši od devedeseti godina prošlog vika. Vraćeno njim je pravo na nacijonalno samoopridiljenje, al samo ko nacijonalne manjine. Jezik je i dalje velik problem. Posli niza restriktivni godina po ovom pitanju, čak i međ sobom Bunjevci divane ekavicom, koja je standardna danas. S druge strane, jedan dio Bunjevaca nastavlja da se izjašnjava ko Hrvati. Samim tim, oni za svoj standardni jezik uzimaju hrvatski.
