Bunjevački salaši u okolini Sombora 1894 godine: modifikacije prezimena Raič

Izvor: http://lazarus.elte.hu/hun/digkonyv/topo/3felmeres.htm

Raiče nalazimo na severnoj-komorskoj i na južnoj-militarnoj strani Sombora. Na putu Sombor-Gakovo , u blizini Nenadić i Bilić salaša, na vojnoj mapi iz 1894 godine ubeleženi su Reichi (Raiči) salaši. Nedaleko od sela Stapar, između salaša Žarkovca i Čičova ubeležen je Raitz (Raič) salaš. U transkripciji naziva salaša su jasni uticaji nemačkih kartografa: Raiči su bili “militari” vojnici-graničari pod austrijskom komandom što je rezultiralo modifikacijom prezimena Raič u skladu sa nemačkim izražavanjem. (Dalje modifikacije su nastajale pod mađarskim uticajem (u krštenici iz 1943 godine prezime Raič je traskribovano kao Rajcs) i pod srpskim uticajem (uglavnom transkripcija prezimena Raič kao Rajić).

Prezime dede po majci Valko pretrpelo je modifikaciju polovinom 19 veka. Prema dokumentu-bračnom ugovoru iz 1835 godine predak Gajo prezivao se Valkov. Ovo prezime se ne nalazi u (dosada meni poznatim) dokumentima bunjevačkih prezimena. Moguće je da je ovo prezime slovačkog porekla. U istorijskim zapisima spominje se 1279 godine grad Boršod u Valkovačkoj županiji (Evetović, http://govori.tripod.com/evetovic_bunjevci_sokci.htm ). Prezime Valkov je verovatno izvedeno kao oznaka porekla iz pomenute županije (severoistočno od Budimpešte).

Prezime babe po majci Hajoš takođe se ne nalazi u istorijskim popisima bunjevačkih prezimena. I ovo prezime je verovatno izvedenica iz naziva sela Hajos (nedaleko na severo-istoku od Baje).

Svi direktni pretci sa majčine strane – Valkovi i Hajoši – izjašnjavali su se kao Bunjevci.

Prezime babe po ocu Roze Stanić – sudeći prema imenima osoba koje nose ovo prezime danas (Telekom Srbija, Bele strane - Telefonski imenik Vojvodine 021, 024, 025, Izdanje 2006, str. 651 I 664) – ne može se pouzdano identifikovati kao bunjevačko. Ovo treba ispitati.

Transkripcija prezimena Raič i Raić

Da li je nebitna razlika koja se može dovesti u vezu sa različitim beleženjem ovog prezimena od strane Nemaca i Mađara, odnosno, Srba i Hrvata? U mađarskim dokumentima "Conscriptio et Aestimatio" Kanizsai kerület falvai iz 1697. március 31. javlja se prezime Raich-Raicz, török földesúr Murczy aga; keresztény földesúr Raitz-család. U poslednjoj četvrtini 17. veka u dokumentu "Extractus Urbarii" javlja se prezime Földesúri szántó (1122 mérő) Raicz…
http://www.arcanum.hu/mol/lpext.dll?f=templates&fn=main-hit-h.htm&2.0
Ovde se nazire dvojak izgovor: Raič – Raicz, Raitz, odnosno, Raić – Raich. Za mađarski izgovor (1943) odgovara oblik prezimena Rajcs (Rajč).

Srpskom izgovoru odgovara oblik Rajić (među imenima osoba sa ovim oblikom prezimena u Subotici nema tipično bunjevačkih imena, dok u Somboru nalazimo jednu osobu sa takvim imenom). Oblik prezimena Raić u Subotici nose dve osobe a u Somboru 23 osobe od kojih polovina sa tipično bunjevačkim imenima. Oblik prezimena Raič u Somboru nosi 12 osoba od kojih barem 10 imaju tipično bunjevačka imena. U Subotici nijedna osoba navedena u “Telefonskom imeniku” za 2006 godinu (str.591 i 599) ne nosi oblik prezimena Raič. Hrvatskom izgovoru odgovara oblik Raić (po pravilu izgovor ć umesto č).

Migracije i naseljavanje Bunjevaca

Kartografski izvor (vojne karte-sekcije iz 1894 sa detaljima toponima, itd.):
http://lazarus.elte.hu/hun/digkonyv/topo/3felmeres.htm

Sažet, veoma informativan izvor o istoriji Bunjevaca Dr. Matija Evetović (1941), Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica
http://govori.tripod.com/evetovic_bunjevci_sokci.htm

~~~~~~~~~~~~~~~~~

31.decembar 2007. – 4.januar 2008.

Proces doseljavanja predaka Bunjevaca u Podunavlje

Materijal preuzet iz studije Dr. Matija Evetović (1941), Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, Subotica URL: http://govori.tripod.com/evetovic_bunjevci_sokci.htm

Korišćen je materijal koji se oslanja na istorijske dokumente. U materijalu Evetović je koristio etnonime Bunjevci i Šokci. Treba uvažiti nazive etničkih predaka Bunjevaca kojima su oni označavani u izvornim dokumentima (Dalmatinci, katolici, neverni Turci, šizmatici...).

Prema Evetoviću, etnički preci Bunjevaca su se u Bačku doseljavali u šest navrata, u trajanju od pet vekova, između 1241 i 1686 godine. Ove migracije su, delom, organizovali vladari Bačke kako bi obezbedili naseljavanje svojih opustelih zemalja, a delom su bile posledica eksodusa pred represijom turskih begova nad hrišćanskom rajom.

1.Kada su Tatari u proljeće napustili Mađarsku, kralj Bela IV. vratio se u svoju domovinu (1241.). Sobom je doveo mnoge obitelji iz Humske zemlje i Dalmacije, koje su se nastanile u Budimu, Ostrogonu i Tukulji.

2. Napokon 1526. (Turci) hametom potuku kršćansku vojsku kod Mohača, podjarme cijelu Mađarsku i 1537. godine zauzmu Slavoniju. Zemlja je bila opustošena. Stanovništvo se razbjeglo i nije bilo nikoga da ju obrađuje. Turci su ratovali i živjeli iz ratnog plijena. Kako nije bilo „prokletih đaura” da podmire potrebe turske vojske, Turci su se pobrinuli, da nasele opustošene krajeve novim stanovništvom.

Pešti Friđeš piše o tim seobama: „Useljivanje Bošnjakah počimlje u dobi kralja Sigismunda, ponavlja se pod kraljem Adalbertom, a osobito Matijašem okolo 1465. god."

3. Josip Jakošić prepisao je imenik plemićkih obitelji, kojih je uspomena sačuvana u najstarijim rukopisima u arhivu Bosanske provincije. Spasen je od bijesa turskoga u fojničkom samostanu. Jakošić je prepisao ovaj dokumenat za vrijeme svoga provincijalata (1780.-1783.), a štampao ga fra Grgur Čevapović u svome „Katalogu”. Po tome dokumentu bile su mnoge obitelji pa i plemićke posredovanjem franjevaca provincije Bosne Srebrene počevši od 1463. god. dovedene u ove krajeve i spasene. (Novi krajevi = podunavlje od Budima do Baje i Bača?...)

Čevapović donosi imenik plemićkih familija, koje su u to vrijeme t.j. od 1463. do 1600. god. izbjegle iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije.

4. Četvrta seoba u manjim grupama trajala je od 1645. do 1655. godine, kada je oko 2000 porodica došlo iz Bosne zbog turskog nasilja i nastanile su se u Bačkoj i uz Dunav sve do Ostrogona.

5. Peta seoba našega naroda iz stare postojbine bila je 1683. god. Tada je zbog zlostavljanja turskih četa i drugih bijeda nekoliko tisuća prešlo iz sjeverne Bosne preko Save. Iz zapadnog dijela i Hercegovine prijeđe nekoliko tisuća katoličkih porodica od kojih je sam fra Franjo Marinović preveo 2.000 familija.

6. Kršćanska vojska 2. rujna 1686. pod zapovjedništvom Karla Lotrinškoga u junačkim borbama oslobodi grad Budim od stoljetnog ropstva. Ove godine bila je zadnja, tj. šesta i najveća seoba Bunjevaca i Šokaca iz stare postojbine.

Poslednja - šesta seoba u Bačku: dokumentacija i analiza

Dolina rijeke Bosne postane živahna zbog neprestanog kretanja turskih četa iz Macedonije u Budim i obratno. Katolici, koji su stanovali u onim predjelima, snosili su sva zlostavljanja koja su počinile razuzdane turske čete. Najviše su trpjeli franjevački samostani sagrađeni pored ove vojne ceste. Najteže je bilo franjevcima u Sutjesci. Oni dobiju od vezira dozvolu da mogu ostavili samostan. Zaključaju ga ogradivši ga visokim plotom od trnja i raziđu se po obližnjim katoličkim selima. Preobučeni na seljačku pješice su hodili od kuće do kuće i služili ustravljeni narod tješeći ga nadom da će brzo osvanuti dan oslobođenja.

Ratnim posljedicama pridruže se i druge nevolje. God. 1686. zavlada strašna glad po svoj Bosni. Franjevci i narod jeli su kruh od kore, razno korijenje i trave. Prodavali su sa sebe odjeću da kupe komad kruha. Mnogi su umirali od ovoga strašnoga biča. Rat i glad ustopice slijedila je kuga, pa su ove tri bijede ostavljale grozne tragove.

U dokumentu istavljenom 22. siječnja 1700. što su ga potvrdili Ivan Sekula, vrhovni kapetan u Kobašu (kod Broda u Slavoniji), Ivan Omerbašić, vojvoda dubočki, i fra Nikola od Olova, biskup đakovačko-bosanski, nalazimo ove važne podatke o velikoj seobi Bunjevaca i Šokaca iz stare postojbine:

Za vrijeme Jakova Tvrtkovčanina, gvardijana u Sutjesci 1686. god. mnoge su katoličke obitelji pod vodstvom franjevaca svojom voljom iselile iz Bosne (tj. provincije) i preporučile se u zaštitu austrijskog cara. O. (Otac) Andrija Dubočac (Šipračić), kao nekad Mojsije iz Egipta, izveo je 2700 katolika iz svoje župe Dubočice u Bosni, O. Mihovil iz Velike 2300 duša iz župe Velika; O. Ivan Seočanin 1500 duša iz župe Majevac; O. Ilija Dubočac, O. Josip Rančanin i O. Šimon iz Modriča 6500 duša i sitnog blaga iz župe Modriča; O. Grgur Sgošćanin 4500 duša iz župe Seočnica i Zablaća; O. Đuro Turbić 5300 duša iz župe Kuzmadanja. Među ovima bilo je hrabrih i odvažnih muževa koji su se istakli u bojevima protiv Turaka za svetu vjeru i domovinu. Sa ovim katolicima došli su i mnogi nevjerni Turci pa i šizmatici, koji su bili poučeni u svetoj vjeri i zatim pokršteni. Sam O. Jakov Tvrtkovčanin pokrstio je 337 Turaka. Ovaj dokument je u knjizi "Paraphrastica et Topographia Exposito Prov. Bosniae Arg.", koja je napisana 1730. god. u franjevačkom samostanu sv. Augustina u Velikoj, a čuva se u rukopisu u knjižnici franjevačkog samostana u Đenđešu. Objavio ga je fra Emerik Pavić u svojoj knjizi "Ramus viridantis olivae" a na latinskom jeziku...(kraj dokumenta)

Za vrijeme ove velike seobe Bunjevaca i Šokaca franjevački provincijal Bosne Srebrne od 1685. do 1690. bio je o. Mihajlo Radnić. On je bio glavni organizator ove seobe u ove krajeve, koji su tada sve do Budima pripadali Bosanskoj provinciji. Njemu kao starješini provincije su slali izvještaje gvardijani iz pojedinih franjevačkih samostana i župa u Bosni i Hercegovini o bijednom stanju našega naroda, a ovi iz Bačke, Baranje i Budima javljali su ovdašnje prilike pa je od njih imao točne podatke o krajevima, gdje bi se Bunjevci i Šokci mogli nastaniti. Sve je to išlo po utvrđenom planu. Drukčije i nije moglo biti. Prema prednjem dokumentu došlo je u ove krajeve 22.800 duša, a takva velika seoba zahtijevala je dobru i osmišljenju organizaciju. Nije sav ovaj narod krenuo iz jednog mjesta. Promatrajući župe, iz kojih su franjevci poveli svoje župljanje, vidimo i pravac kojim su vodili svoj narod. Najranije su se krenuli oni od ušća Neretve i Dalmatinskog zagorja. Putem su se priključili stanovnici iz župa u dolini rijeke Bosne. Kako župa Modrič, koja se spominje u dokumentu, leži blizu sjeverne granice Bosne, nedaleko Dervente, a dokument je istavljen u Kobašu, koji leži blizu Broda, zaključujemo da je naš narod kod Broda prešao u Savu i otuda krenuo u dva pravca. Jedan dio išao je prema Osijeku, gdje je prešao Dravu i došao u Baranju (Mohač), drugi su pošli prema Iloku, kamo su franjevci donijeli sobom sliku bl. Gospe od Olova i ovdje prešavši Dunav stupili na bačko tlo. Nije sav ovaj narod došao u Baranju i Bačku. Neki su se nastanili u Slavoniji i Srijemu, a osobito u mjestima, gdje je bilo franjevačkog samostana ili župe. To potvrđuje i fra Emerik Pavić koji kaže u svom djelu da su se franjevci iz Olova nastanili sa narodom u Iloku, oni iz Tuzle u Šarengradu, a iz Srebrnice došli su s narodom do Mohača. Franjevci iz Modriča nastanili su se s narodom u obližnjoj Kopanici, gdje su dobili malu kuću za stanovanje. Franjevci iz samostana Gradovrha, nedaleko od D. Tuzle, došli su sa svojim narodom u Bač, donesavši sobom i čudotvornu sliku bl. Gospe, koju su nekad iz Zvornika spasili od Turaka. Oni su iz pijeteta prema starom svom samostanu nazvali bački samostan »Conventus Bacsiensis Mariae Virginis de Gradovar«.

Prof. Ivanji na osnovu dokumenata dvorskog ratnog vijeća u Beču tvrdi da su u toj seobi došli i svjetovni poglavari naroda: Dominik Marković i Đuro Vidaković. Oni su, naime, molili bavarskog izbornog kneza da im dozvoli da se sa 5000 naroda nastane u Segedinu, Subotici i Baji.

Antunović navodi podatke, koje je ispisao jedan franjevac iz arhiva đenđeškog samostana Ambroziji Šarčeviću. Podaci se odnose na ovu seobu, a naročito na subotičke Bunjevce: - Stanovnici (Subotice), tako zvani Bunjevci, vođeni po 18 otacah reda sv. Franje, većim su dilom iz Bosne, a manjim iz Dalmacije nadošli, pa se jedni nastaniše u Subotici, na mistu današnjega samostana, gdi je bila tvrđavica kao rimski castellum, a drugi se preseliše u Szegedin. U njihovoj pratnji došavši Franjevci povratiše se na skoro u Bosnu, do jedinog fra Angjelije Šarčevića. Ali jerbo poglavica salvatorijski nije trpio, da se franjevci države bosansko-argentinske u Subotici nastane; to se je i Angjelija Šarčević, čim su njekoji salvatorijanci bunjevački jezik naučili, morao u Bosnu povratiti.

Po svjedočanstvu fra Andrije Šipračića, nazvanog Dubočca, iselilo se u zadnjoj seobi iz Bosne preko 100.000 našega naroda, koga su franjevci predvodili. Ovaj se narod raselio po Slavoniji, Srijemu, Bačkoj, Baranji i krajevima pored Dunava do Budima. Tako je on to javio u Rim 1696. Godine.

U isto vrijeme, kada su Bunjevci i Šokci u zadnjoj seobi došli u Bačku i Baranju, drugi su naši imenjaci pod vodstvom franjevaca iz Ramskoga samostana prešli iz Bosne u Dalmaciju, u krajeve oko Sinja i Splita. Njih je vodio fra Stjepan Matić sa svojih 36 franjevačkih drugova, ponesavši sobom sliku Bl. Gospe. U Sinju su sagradili samostan i iz pijeteta prema ostavljenom samostanu nazivali su svoga poglavara "rimskim gvardijanom".

Neki su pošli i dalje i nastanili se u Primorju, Gorskom Kotaru i Lici. Pri koncu 17. vijeka u župi sv. Jakova u Krmpotama bilo je već 40 bunjevačkih kuća.

Bunjevci i Šokci poslije velike seobe, osim već poznatih gradova, naselili su i mnoga mjesta u Bačkoj, Baranji i u županijama uzduž Dunava sve do Budima. U zemaljskom opisu Baranjske županije iz 1696. god. nalazimo mnoga sela, u kojima su stanovnici Bunjevci i Šokci (Iliri)... - Osim ovih mjesta, gdje su naznačena i imena "ilirskih" stanovnika, kao bunjevačka i šokačka mjesta označuje se još: Vilanj, Branjin Vrh, Luč, Lipa, Baljok, Szekcsu, Bataszek, Demirkapa, Pecsvarad, Šumberok, Nadašd, Bekefa, Kodas, Kublin, Hajmaš i dr..

Fra Grgur Čevapović navodi da su u to doba bile ove župe kao bunjevačke i šokačke: Budim, Sveti Andrija, Torok-Balint, Tukulja, Hanžabeg, Erčin, Perkata, Feldvar, Cepel, Mohač, Szekcso, Bataszek, Szekszard, Tolna, Pakš, Meš, Sebin, Baja, Subotica, Almaš, Kaćmar, St. Ivan, Čavolj, Gara, Bikić, Boršod, Vaškut, Sandur, Gakov, Čikuzda, Dušnok, Bač, Sombor, Militić, Sonta, Santova, Kolut, Temišvar, Vršac, Karaševo, Radna, Freidorf, Lipa i Genua.

Poslije krvavih ratova dođe druga nevolja. God. 1709. harala je kolera, pa je mnogo naroda izumrlo.

Analiza ove hronike seoba i naseljavanja Bunjevaca u Bačkoj, posebno analiza dokumenta od 22. siječnja 1700. godine, omogućuje sledeće zaključke:

1) Doseljavanja su se odvijala u dugom periodu od pet vekova. U tom periodu je tekla etnogeneza različitih populacija, predaka Bunjevaca, od granice Albanije (Skadra) do Zahumlja-Hercegovine, dalmatinske Zagore i Bosne – uključujuči hrvatska i srpska plemena kao i različite predslovenske etničke grupe (slovenizovano romansko stanovništvo - Morlaci?, itd.)

2) Odlučujući faktor oblikovanja kulture i etničke orijentacije predaka Bunjevaca bila je politička dominacija vlastele-feudalaca zainteresovanih za stanovništvo na dodeljenoj teritoriji (od suverena – Vizantijskog cara, Srpskih i Hrvatskih kneževa i kraljeva, Mađarskih i Austrijskih kraljeva, Mletačke republike, Turskog sultana...) kao izvor prihoda (naturalnih ili novčanih) i vojnika.

3) Potpadajući pod uticaj jedne ili druge sfere političke moći, lokalni vladari-plemenske poglavice su prihvatale odgovarajuću duhovnu vlast (zapadni ili istočni crkveni obred, katoličanstvo ili pravoslavlje). Duhovna vlast je oblikovala kulturu, filtrirala nasleđenu tradicionalnu kulturu koja je činila elemente identiteta etničkih grupa (nošnja, svetkovine, komunikacije-sabori, ishrana, režim rada i odmora, običaji oko sklapanja brakova, stavovi-vrednosti o razlikovanju prema drugim etničkim grupama, itd.). S obzirom na zajednički jezik (sa malim modalitetima izgovora staroslovenskog jat-a) i zajedničke elemente prethrišćanske-slovenske kulture, indentiteti hrvatskih i srpskih etniciteta su se tokom pet vekova oblikovali na osnovu verskih razlika čiji epicentri su bile odgovarajuće crkve (rimokatolička crkva-papstvo i istočna-vizantijska crkva, kasnije autokefalna srpska pravoslavna crkva).

4) Podaci o poslednjoj, najmasovnijoj seobi katolika i pokatoličenih shizmatika i muhamedanaca (Turaka) uključujući i jeretike-bogumile/arijance, preci Bunjevaca su bili heterogene etničke grupe sa lokalnim etnonimima (Bosanci, Dalmatinci...) koje su primile katoličanstvo kao osnov svoje etnogeneze kao Bunjevaca u krajevima u koje su se naselili (Južna Ugarska). Njihova dalja etnogeneza bila je uslovljena procesom razvoja nacija-država koje su im dodelile status graničara-militara. Taj proces je krajem 18 veka Bunjevce homogenizovao pod pritiskom nemačke nacije, kasnije mađarske nacije. Stav katoličke crkve – koja je bila tokom nekoliko vekova oblikujući faktor etnogeneze predaka Bunjevaca – bio je odlučujući u pogledu nacionalne orijentacije etnogeneze Bunjevaca. Kako je taj proces tekao, treba izučiti!